Tko je radni terapeut?
S obzirom da je djelokrug rada radnog terapeuta slabije poznat, važno je znati u kojim sve područjima oporavka radni terapeut može pomoći.
Posao radnog terapeuta nije zdravstvena njega (to je posao medicinske sestre), niti usmjerenost na oporavak funkcije mišića i sustava za kretanje
(to je posao fizioterapeuta). Iako radni terapeut pruža usluge savjetovanja, on nije psihoterapeut, već savjetuje u svojem području djelatnosti.
Također, radni terapeut vam ne može pomoći u ostvarivanju socijalnih prava jer je to posao socijalnog radnika.
Što je onda posao radnog terapeuta?
Radni terapeut zdravstveni je stručnjak kojemu je cilj omogućiti pojedincima i skupinama postizanje optimalnog funkcioniranja u aktivnostima
svakodnevnog života za vrijeme i nakon medicinskih postupaka i boravka u bolnici. Radni terapeut surađuje s klijentom/pacijentom u prepoznavanju
aktivnosti u kojima želi ili mora sudjelovati, kao i razlozima tih nemogućnosti. Životne aktivnosti koje su u središtu interesa klijenta i radnog
terapeuta su sve što osoba u svome svakodnevnom životu radi, bilo da je riječ o aktivnostima brige o sebi i higijene, produktivnosti u domaćinstvu
ili na radnom mjestu ili provođenju slobodnog vremena. Radni terapeut pomaže osobi da se ponovno uključi i aktivno sudjeluje u svim aktivnostima
koje su mu važne i čine njegov/njezin svakodnevni život. Radni terapeut neizostavan je član rehabilitacijskog tima jer u fokusu ima povratak
osobe u svoj dom i zajednicu, svoje životne uloge, funkcioniranje u obitelji te obnavljanje produktivnosti i kroz navedeno vraćanje životne svrhe i samopouzdanja.
Radni terapeut je most koji olakšava prelazak iz institucije u stvaran život. Klijent/pacijent se može s punim pouzdanjem obratiti radnom terapeutu jer je radna
terapija zakonski regulirana zdravstvena djelatnost, a održavanje profesionalnog standarda radnoterapijskih postupaka pod nadzorom je Komore zdravstvenih
radnika Strukovnog razreda za djelatnost radne terapije.
Zašto je radni terapeut važan u neurorehabilitacijskom timu?
Nakon moždanog udara, ozljede mozga ili leđne moždine, operacija mozgovnih tumora i drugih bolesti ili stanja koja su povezana sa živčanim sustavom,
slijedi rehabilitacija. Rehabilitacija započinje u bolnici, najčešće rehabilitacijskom centru u kojem će se osoba susresti s timom rehabilitacijskih stručnjaka,
od kojih je jedan i radni terapeut. Za vrijeme rehabilitacije u bolnici radni terapeut priprema pacijenta na povratak u svoj dom i svoju zajednicu. Međutim,
izlaskom iz bolnice rehabilitacija bi se trebala nastaviti, iako to najčešće nije slučaj. Vraćanjem u svoj dom osoba se stoga susreće s brojnim izazovima. To može
biti neprilagođenost životnog prostora (stepenice, uski prolazi i vrata koji otežavaju ili onemogućuju kretanje, neprilagođen namještaj ili kupaonica),
novi načini obavljanja životnih aktivnosti (oblačenje, održavanje higijene, kuhanje, održavanje domaćinstva, plaćanje računa, nabavka namirnica i drugo)
ili teškoće s povratkom na radno mjesto. Uloga radnog terapeuta u ovom dijelu rehabilitacije je uspostavljanje, obnavljanje, održavanje ili prilagođavanje
izvođenja svih svakodnevnih aktivnosti koje je osoba samostalno radila prije ozljede ili bolesti, a važne su joj i želi ponovno u njima aktivno sudjelovati.
Kako radni terapeut saznaje što je osobi potrebno nakon izlaska iz rehabilitacijskog centra?
Kako bi radni terapeut mogao pomoći osobi s neurološkim teškoćama u reintegraciji u svakodnevni život nakon hospitalizacije, poduzet će konkretne
postupke utvrđivanjatrenutnog stanja, te želja i potreba klijenta. Te postupke nazivamo radnoterapijska procjena. Radi se o sustavnom prikupljanju
podataka od samog klijenta i njegovih bližnjih o strukturi klijentovog dana te sposobnostima i vještinama nužnim za obavljanje svakodnevnih aktivnosti,
analizi životnog prostora u kojem klijent živi i radi, ali i proučavanju medicinske dokumentacije, sve kako bi saznao koje su to svakodnevne aktivnosti
(koje u radnoj terapiji nazivamo još i okupacije)koje su klijentu važne i nužne, no zbog trenutnih teškoća uzrokovanih neurološkim (i drugim)
razlozima nije u stanju u njima aktivno sudjelovati. Prilikom procjene radni terapeut koristi postupke kao što su: radnoterapijski intervju, različite
standardizirane procjene koje se koriste radi utvrđivanja povezanosti neuroloških teškoća i teškoća u izvršavanju svakodnevnih zadataka, te druge
procjene ovisno o klijentovoj specifičnoj situaciji, mogućnostima, stanju i potrebama.
Kako radni terapeut pomaže osobi vratiti se u svakodnevni život?
Terapijski postupci remedijacije i adaptacije koje poduzima radni terapeut temelje se na rezultatima radnoterapijske procjene i provode se u suradnji
s klijentom i obitelji. Ti postupci nazivaju se radnoterapijska intervencija i uvijek su usmjereni prema postizanju najoptimalnijeg mogućeg funkcioniranja
u klijentovim aktivnostima brige o sebi, produktivnosti i slobodnog vremena. Radnoterapijska intervencija visoko je individualizirana u skladu s
klijentovim specifičnim mogućnostima i potrebama te životnim okolnostima. Prilikom radnoterapijske intervencije radni terapeut se usmjerava na
preostale klijentove/pacijentove sposobnosti koje su mu potrebne za izvođenje aktivnosti svakodnevnog života. Terapeut se ne bavi ne samo fizičkim
(senzomotoričkim) posljedicama bolesti, već i psihosocijalnim čimbenicima, te čimbenicima okoline koji utječu na daljnje (samostalno) funkcioniranje.
Intervencija se uvijek planira zajedno s klijentom, uvažavajući klijentove želje i potrebe, a ciljevi se odabiru zajednički. Odabirući važne životne aktivnosti
zajedno s klijentom/pacijentom, radni terapeut usmjerava intervenciju na prevladavanje procijenjenih teškoća i poticanje razvoja preostalih sposobnosti i
vještina potrebnih za povratak u dotadašnji život. Ovisno o posljedicama ozljede, intervencija može biti usmjerena i na prilagođavanje izvođenja aktivnosti
ili korištene opreme (svakodnevnih uporabnih predmeta, namještaja, pomagala za kretanje) te savjetovanje o prilagodbi okoline (prostora u kući kao što su
kupaonica, kuhinja, spavaća soba, prilazi, stepenice, rampe i drugo) u kojoj osoba boravi i obavlja aktivnosti. Također, intervencija obuhvaća i psihološku
podršku prilikom obavljanja aktivnosti na „novi“ način, sudjelovanje i izvođenje aktivnosti na za njih predviđenom mjestu (bilo u domu ili zajednici),
savjetovanje o organizaciji svakodnevnih aktivnosti te edukaciju bolesnika i obitelji o novonastaloj situaciji i mogućnostima prilikom izvođenja svakodnevnih aktivnosti.